Mir na našoj planeti je na velikom iskušenju, možda najvećem od Drugog svjetskog rata. Kako reče jedan penzionisani ruski general: „Najopasnije bi bilo pritiskati Rusiju uz zid”.
Gospoda iz NATO pakta kao da slabo poznaju istoriju, pa su zaboravili Borodinsku i Staljingradsku bitku. Rusija i ruski narod branili su sebe i Evropu od Napoleona i Hitlera, dva najstrašnija osvajača u novijoj ljudskoj istoriji. Samo u ratu 1941-1945 dvadeset miliona Rusa položilo je život na oltar otadžbine.Toliku žrtvu trebalo bi cio svijet da poštuje.
Kada je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka nestao komunizam u Evropi, a sa njim i Varšavski vojni savez, u NATO paktu bili su zadovoljni jer su tada postali gospodari svijeta. Kazali su da se neće proširivati na istok. Očigledno da to obećanje ne ispunjavaju, već proširuju NATO savez do granica Rusije, okrivljujući je da trovanjem špijuna ugrožava mir u svijetu.
Što se tiče uloge naše države i, kako reče predsjednik Vlade „slijeđenja interesa NATO pakta” i progona stotina ruskih ambasadora nije trebalo ovako se okrenuti protiv Rusije i zaboraviti riječi kletve Svetog Petra Cetinjskog.
I ovo će proći, kao što sve u životu prolazi, a režimu će biti teško da generacijama koje dolaze objasne razloge ovakvog postupanja.
Podsjetimo se, NATO bombardovanje SRJ ostaće tamna mrlja u međunarodnim odnosima. Taj postupak nazvan je „sumrakom civilizacije”.
Kada slavimo Uskrs, najveći hrišćanski praznik, ne možemo zaboraviti čestitke koju su nam Uskrsa 1944. uputili saveznici Englezi i Amerikanci kada su bombardovali Beograd i Podgoricu pod izgovorom da tuku njemačke položaje, kojih nije ni bilo, ali jeste dvije hiljade mrtvih civila. Pored ostalog, bombama je uništeno i improvizovano porodilište. Smrt u plamenu našlo je dvije stotine tek rođene djece. Do danas nema pravog odgovora zašto.
Poznato je da je Čerčil na svaki način nastojao da otvori drugi front u Evropi, da bi zbog toga pritiskao Staljina, tako da su se njihovi piloti našli u ulozi najamnika. Iako je hrišćanski praštati, isto tako bi bilo hrišćanski i ljudski da se pokaje onaj ko je zlo činio.
Kada je 1971. godine njemački kancelar Vili Brant kleknuo na koljena pred spomenikom žrtvama fašizma u Varšavi, to je bio pravi doprinos miru i pomirenju u svijetu i zbog toga je dobio Nobelovu nagradu za mir. Da li ćemo dočekati da neko iz NATO pakta isto to učini i u Beogradu?
Branko Đurić
Kovačko polje, Grbalj,
Boka kotorska
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
